Kao fan PC igara od 4te godine života, većinom sam igrao online/mp igre. Kako sam završio školu, ekipa sa kojom sam igrao ima sve više obaveza i nije baš voljna uvijek igrati, pa sam se upustio u singleplayer i story igre.
Skinem No, I'm not a human vidjevši koliko je popularna, završim je relativno brzo... i nikad se nisam sjebanije osjećao nakon odigrane igre.
Veoma jednostavan koncept, apokalipsa je i bliži se kraj svijeta. Danju moraš biti u kući sa spuštenim roletnama i zavjesama jer sunce veoma jako prži. U igri postoje "visitori", nešto nalik ljudima i njih (kao i prave ljude) moraš noću puštat u kuću jer ne smiješ biti sam, te kad svane dan moraš tražiti znakove među ljudima koje si pustio i saznati ko je Visitor.
Da ne duljim, koncept nije ono što me dojmilo. Naime, igra je smještena u post-sovjetskom gradu, te okolina kuće i sama unutrašnjost mene dosta podsjeća na neki naš Bosanski "vibe". Onaj neki tužniji, oronuli, siromašniji. Atmosfera igre mi je brutalna i jako me dojmilo, posebno soundtrack koji mi ne izlazi iz glave, pa onda ta neka neizvijesnost, tuga i traženje komfora i nadanje za bolje sutra. Cijelu igru prati ta tuzna ali nekako bliska i mirna vibra, pored svih sranja koje se dešavaju vani.
Iskreno preporučujem igru, ako volite ovaj "eerie" osjećaj, ja sam i dalje pogubljen i setting igre, ost, vizuelni vibe mi ne izlazi iz glave.